Kad se vratimo iz trgovine, posao kod nas nije gotov. Zapravo, tada počinje drugi dio priče. Djeca često misle da je najvažnije što ćemo kupiti, a ja ih pokušavam naučiti da je jednako važno ono što ćemo s tom hranom napraviti kada stigne u naš dom.

Dok zajedno raspremamo vrećice, već godinama imamo jedno jednostavno pravilo. Nova pakiranja jogurta, mlijeka ili sira uvijek stavljamo iza onih koja su već otvorena ili imaju kraći rok trajanja. Tek sam kasnije saznala da se takav način organizacije koristi i u trgovinama te da se naziva FIFO (First In – First Out) ili jednostavno – prvo unutra, prvo van. Nama je to postala sasvim obična navika zahvaljujući kojoj rijetko zaboravimo neku namirnicu u stražnjem dijelu hladnjaka.

Djeca su vrlo brzo prihvatila tu malu "igru". Danas me često sama podsjete: "Mama, ovaj jogurt je prvi na redu!" Upravo kroz takve male situacije uče da se hrana ne podrazumijeva i da svaka kupljena namirnica ima svoju vrijednost.

Zajedno učimo i gdje koja namirnica najdulje ostaje svježa. Salatu i drugo lisnato povrće spremamo u donje ladice hladnjaka, dok banane i rajčice držimo odvojeno od ostalog voća i povrća jer ubrzavaju njegovo dozrijevanje.

Ako primijetimo da nešto nećemo stići pojesti na vrijeme, ne čekamo da se pokvari. Kruh narežemo i zamrznemo, zrelije voće ostavimo za smoothie ili kolače, a višak kuhanih jela podijelimo u manje porcije koje će dobro doći nekog užurbanog dana.

O razlici između oznaka "upotrijebiti do" i "najbolje upotrijebiti do" već smo govorili. Zato kod proizvoda označenih oznakom "najbolje upotrijebiti do" ne gledamo samo datum, nego uvijek provjerimo izgled, miris i okus prije nego što odlučimo treba li ga baciti.

Kroz ovakve svakodnevne navike djeca uče da odgovorno potrošačko ponašanje ne završava na blagajni. Ono se nastavlja kod kuće – pravilnim čuvanjem hrane, promišljenim korištenjem namirnica i brigom da ono što smo platili ne završi u otpadu. Tako čuvamo i kućni budžet i vrijedne resurse.